Moj internet dnevnik
Život je rijeka koja
slike
.
7
7








8
Brojač posjeta
9906
Blog
nedjelja, veljača 15, 2009

   Ni sam ne zna  kako se vratio kući, cijeli taj put koji mu se činio uzaludan prošao mu kao u nekoj magli . Sa grčem u želucu , sa boli koju nikako ne može odagnati prolazio je kroz život .Nije si mogao oprostiti što joj nije prije prišao , što joj nije rekao koliko je voli , koliko mu je potrebna .  Godine su tekle u tuzi i samo optuživanju, zaposlio se u jednoj velikoj privatnoj firmi na dobro plaćenom položaju, postao je priznati stručnjak u struci i život mu je trebao teći kao po koncu , trebao je biti zadovoljan i sretan ,ali tuga što ga svakodnevno gušila  nije mu dozvoljavala da diše punim plućima . Postao je cinik , vječno tmuran i neinteresantan tip od kojega su se svi sklanjali . Širio je oko sebe neku negativnu energiju , neku oholost koja se rodila u njegovoj provaliji osjećaja . Vječito sam sa svojim mislima prolazio je kroz život ne primjećujući svijet oko sebe , sam za šankom nekog noćnog bara  pokupio bi usput neku naivnu djevojku da bar na trenutak istisne iz sebe svu gorčinu koja ga je uništavala . Da bar na trenutak osjeti da je živ , da diše . Veze na dulji rok nisu dolazile u obzir , bojao se osjećaja  ….. bojao se izgubiti nju , da ne izblijedi iz njegovih misli ,da ne ode u zaborav . U takvom svom bauljanju kroz život i oženio se onako usput , bila je dobra prilika , nije mu bilo važno dali je voli …pa zar je to bitno , on ionako ne može dati više nikome ljubav . Njegovo je srce davno poklonjeno i nema mjesta za novu ljubav .Takav brak mu je odgovarao , nije ugrožavao njegovo ranjeno srce , nije trebao davati … samo je uzimao surovo i beskrupulozno sve oko sebe . Godine su mu donijele i dvoje prekrasne djece , dva anđela koji su pomalo topili led oko njegova srca . Jedina utjeha njegova života ,jedina svjetla zraka sunca , satima bi sjedio u njihovoj sobi i promatrao ih kako spavaju . Znao je da jedino zbog njih živi i diše , da su mu oni poticaj za život , da ujutro ustane i pođe na posao . Posvetio se u potpunosti djeci pokušavajući im pružiti sve što je potrebno . Uživao je u zajedničkim izletima u njihovim rumenim obrazima koji pucaju od smijeha , promatrao ih kako rastu  učio ih prva slova i brojke , živio je sa njima i za njih .

   Nagli zvuk mobitela trgnuo me iz razmišljanja ….. bože pa ja sam noć provela razmišljajući o njemu , na brzinu sam se spremila i pojurila van . Previše negativne energije se stvorilo u meni , moram je izbaciti iz sebe  te pođem u dugu jutarnju šetnju uz more . Jutro je bilo predivno , sjela sam u obližnji kafić i prepustila se milovanju jutarnjih zraka sunca . U mjestu je bilo bučno , stigao je ribarski brod i tisuće galebova sjatilo se oko njega kriješteći i kradući ribu , žene se naguravaju da čim prije obave kupnju , cjenkanje za ribu , vikanje i nadvikivanje …o kako mi to jutros godi ….  Vraća me u život  u normalu , nisam navikla da živim tuđe živote , uvijek sam nastojala prelaziti preko tuđih problema i pokušavati ih prepustiti onima koji ih moraju sami riješiti . On me uvukao… ne znam ni sama kako mu je to uspjelo, u svoj život . Ona mala izdajnička sjena u njegovim očima što odaje tugu i patnju duše koja je zarobljena u vlastitim sjećanjima , i koja ne vidi izlaz iz toga pakla . Koja ne želi  poslati u neki udaljeniji kutak svijesti ono što je prošlo što se više ne da vratiti , koja ga izjeda iznutra pomalo  ali sigurno uništavajući mu život i kažnjavajući ga zbog jedne davne slabosti kad nije imao dovoljno hrabrosti uhvatiti se u koštac sa svojim osjećajima . I dokle god  ne sagleda samoga sebe , dok ne pospremi nered koji je sam napravio u svojoj duši ,ona će biti nesretna i usamljena duša bez ljubavi koja joj je toliko potrebna da bi živjela, da bi hranila njegovo tijelo …da bi on živio .

       Trnci su mi protresli tijelo . ja koja sam cijeli život pokušavala sređivati i pospremati na vrijeme sve dobro i loše u životu . Koja sam kroz život prolazila širom otvorenih očiju  upijajući i skupljajući iskustva , dobra i ona loša , iako i loša opet donesu nešto dobro barem me nauče da ne činim ponovne pogreške . Zamalo sam bila uvučena u provaliju gorčine bez povratka . Ne ja to ne želim , ja želim i dalje biti ona vesela i razigrana , ja želim i dalje hrabro gaziti kroz život sa svim njegovim manama i vrlinama ,,, ja želim i dalje veseliti se suncu , prvom proljetnom cvijetu , prvoj pahulji snijega …..ja želim i dalje živjeti punim plućima ,veseliti se svakom sljedećem danu  .  Da ujutro kad otvorim oči budem sretna jer živim jer postojim .

     Požurila sam kući  dok još uvijek osjećam svoje misli , uzela olovku i papir i napisala mu pismo …..  osjetila sam u našem zadnjem susretu da  su njegove misli bliže mojima ,da i on osjeća da se naša tijela razumiju ,da se dopunjuju, ali ipak .meni to nije dovoljno da bi bila sretna , meni to nije dovoljno da osjetim punoću života i svu njegovu ljepotu . Zato je moje pismo bilo pismo oproštaja .

    

 

.  

 

 

zivotjerijeka @ 12:47 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Dizajn bloga
/
Index.hr
Nema zapisa.